Jutro s Cicachuom na cici

Volim jutra. Malu Kme ispratim u vrtić, MM-a na posao, Cicachu još spava a ja imam koji sat između jave i jave (san je precijenjen, to se radi prije nego postaneš mama) samo za sebe.

U teoriji.

U praksi... malo drugačije.

Spavam na kauču jer me nešto treba držati budnom tijekom 2545351325 buđenja Cicachua, pa mi je najjednostavnije da to bude TV. Zato ni jutarnje buđenje nije pravo buđenje, više nastavak višemjesečnog egzistiranja nalik halucinaciji, nespavanjem uzrokovanoj, jel. 

Negdje na rubu svijesti bauljam do ormara i Maloj Kme biram haljinicu za vrtić prije nego se posvađa s tatom oko boje hulahopki, usput bosom nogom ugazim u popišanu pelenu Cicachua iskrcanu kraj kauča u neko noćno nedoba kad je propišao i šefa i stanicu, psujem, ignoriram išijas i smješkam se novom danu, ljubim zakonitog u odlasku i onda trpam Cicachuu sisu u usta ne bi li još malo odspavao.

Da, to je precizniji opis.

I tako stvarno grabim malo vremena za sebe. Ali avaj!

Cicachu visi na cici, gdje drugdje, blaženo se smješka i krmi, a ja sjedim na kauču u nemogućoj pozi, ne osjećam desnu nogu ni lijevi guz, kičma mi odavno ne poznaje ništa osim skolioze, a ona jedna slobodna ruka upravo spoznaje dvije stvari od kurcijalne (da, znam da se ne kaže tako) važnosti: daljinjski od TV-a mi je van dohvata, baš kao i punjač za mobitel.

Baterija mi je na 4 posto, a na TV-u je zaglavila kataloška prodaja nakita za glupog, glupljeg i totalne idiote, kojih očito ima više nego bi čovjek pretpostavio. 

Naravno, mogla bih Cicachua odvojiti od cice i staviti u krevetić, ali svi znamo što će se tada dogoditi, pa ga u pozi kao iz Egzorcista i dalje držim u naručju. Ma nema veze što zurim u sunce, ovo je vrijeme samo za mene! Hvala Bogu na tome, jer sad mogu neometana mirno isplanirati ostatak jutra.

Pomesti i oprati pod. Staviti prati suđe. Staviti sušiti robu. Staviti prati drugu. Složiti treću. Skuhati ručak. Očistiti mački wc. Očistiti ljudski wc. Vježbati... Ok, budimo realni.

Cicachu će cijelo to vrijeme mirno ležati u svom krevetiću i smješkati se, jer to je ono što najveći dio svog budnog vremena to nevjerojatno dijete čini. Jesam li rekla da smo jednom guglali je li normalno da je dvomjesečno dijete tako mirno i nasmijano? Jesmo. Hebemu, nismo navikli kraj Male Kme. 

Ponekad mislim da je sve to samo san. Ali onda se sjetim da ne može biti, jer ja ne spavam. Eventualno halucinacija... Da, to je vjerojatnije.

Ma, ne volim ja zapravo jutra. Noći još manje.

Dane? Dane volim, jer tada smo, koliko toliko, svi skupa. Tad je materi srce na mjestu.