Svatko može postati otac, ali nije svaki otac i tata. Očevima je definitivno posao lakši - osim ako nisu prisiljeni, u širokom luku uspjevaju izbjeći mijenjanje pelena, o kolikama znaju ponešto tek po podočnjacima iscrpljene bolje polovice (oni rade ujutro pa ne mogu, zaboga, probdjeti i noć).
Uglavnom su preskočili i iskustvo rađaone i rađanja baš kao i tečajeve za trudnice i trudničku literaturu, a na temu druženja s djetetom imaju redovito spreman odgovor: čekam da malo naraste pa da ga naučim igrati nogomet / joj kupim dječju kuhinju!
I jedni i drugi vole svoju djecu, to je sasvim jasno, ali tatama je teže. Daleko teže. Tate su oni koji tijekom trudnoće u tri ujutro iskaču iz kreveta na poznatu "a nije bilo od jabuke?", dva mjeseca prije poroda provjeravaju je li torba za bolnicu spremna (i to prema popisu dobivenom na jednom od dva pohađana trudnička tečaja), napamet znaju faze poroda i disanja koje ih prati, što je to međica i kako izgleda stolčić za porod, koju babicu moraju moljakati za epiduralnu/prirodan porod...
Ukratko, oni su mame s manjkom djelova tijela u gornjem, i viškom djelova tijela u donjem trapu. I teže im je nego očevima ne samo zato što iskreno suosjećaju s mamama, nego što su totalno u drugom planu tijekom cijele trudnoće, pa onda i tijekom poroda i kasnije, kad moraju otići kući dok njihove dvije najdraže osobe moraju ostati u bolnici. Dakle, u najuzbudljivijem i najposebnijem trenutku njihovog života. Jer, ako imate sreću da se vaša snažnija polovica uklapa u gornji opis, možete biti sigurni da mu nije lako.
A sve je počelo već kad je test za trudnoću pokazao plusić, dvije crtice ili što je već morao pokazati. Dok je njegova žena na prvom pregledu gledala prve otkucaje bebinog srca, on je stajao s druge strane vrata i grizao nokte, pa slušao emotivne opise svoje nježnije polovice o tom fantastičnom prizoru. Onda su nabavili literaturu o razvoju djeteta, pa o bebinim prvim danima, pa o odgoju djeteta, pa se svugdje spominjala samo mama - tata bi eventualno dobio jedno poglavlje od njih ukupno 15. Pa su krenuli na tečaj za trudnice, a kad tamo opet samo - mama i mama. I onda napokon i taj veliki, najveći dan, kad nije znao sam kud sa sobom i kako pomoći svojoj dragoj koja se iz nježne ženice pretvorila u snažnu, vrišteću zvijer sposobnu slomiti mu ruku kao da je grančica tijekom samo jednog od milijun tih nesretnih trudova... I dolazak tog savršenog malog stvorenja na svijet. Sve je u redu, mama je dobro, beba ima toliko i toliko, predivna je, naša je, savršena je - stotinu sms-ova, poziva, čestitanja, nazdravljanja...
Pa odlazak kući. Sam. Daleko od dvije najvažnije osobe na svijetu. I prisjećanje na onaj nadasve krasan osjećaj kad mu je sestra na šalteru rekla da se prisutstvo na porodu plaća ravno 380 kuna. Ali, pet ujutro je, bankomat vam ne radi, može li se to platiti nakon poroda, pa žena mi je već u rađaoni, svaki čas će?! Ne može. Trčanje do kilometar udaljenog drugog bankomata, prokleti bankomati i kartice i sve... Evo vam novac, nosite sve što imam, samo me pustite unutra!!
Uzeli su novac, naravno, ta nije ta sestra na šalteru ništa kriva, propisi su to, znate. Propisi, da, isti oni zbog kojih nije mogao ostati sa svojom ženom i svojim djetetom u prvim satima i danima svog očinstva. I zbog kojih se te prve noći, dok je sam lijegao u krevet, uzalud pitao: pa ja sam tata. I ja sam sudjelovao u stvaranju tog predivnog malog bića. I zašto su mi onda naplatili ulaznicu u rađaonu kao da je riječ o nekakvoj predstavi? I zašto su me poslali kući kad su se reflektori ugasili?
Sreća za tatu je da show zapravo - tek počinje. Otac će vidjeti tek ulomke.
Nema komentara:
Objavi komentar