Nema mame koja se čitavu svoju trudnoću nije pitala kako li će njeno maleno izgledati. Hoće li imati okice na tatu? Kosicu na mamu? Osmjeh na...? A onda beba konačno stigne na ovaj svijet, savršena i jedinstvena kakve to samo bebe mogu biti, pa od svih silnih komentara na koga sliči u prvi plan dođe samo jedan: kako je lijepa!
Negdje u toj fazi smo sada i mi. Gledam danonoćno to malo lišce i ne mogu mu se nadiviti, a moj subjektivni majčinski dojam podebljavaju redoviti komplimenti da doista imam lijepo dijete. "Vidiš, nije što je naša, nego je stvarno lijepa", častimo se MM i ja.
Donedavno sam bila uvjerena da su sva djeca lijepa. Zaboga, pa to je dijete, što na njemu može biti nelijepo, uvjeravala sam šakom i kapom sve oko sebe. Dok jednoj mojoj prijateljici nije dojadilo pa mi je rekla nek prestanem tupiti i bacim malo oko na fotke na sveznajućem Guglu.
I guglam ja tako neki dan, guglam i nerado priznajem da je imala pravo. Sram me reći na glas, ali stvarno ima ružne djece. Ma dobro, ali sva djeca su slatka, kažem glasno da se utješim, ali unutarnji mi glasić kaže da si i opet lažem. I baš me to nekako rastužilo, toliko da mi se mota po glavi već neko vrijeme. Baš se pitam što njihovi roditelji slušaju umjesto "kako je lijepa"? Ima lijepe ručice? Vidi kako joj je duga kosica? Kako slatko mlatara nožicama?
Ma, koliko god godi roditeljskom egu, sve je to zapravi manje bitno. Neka su djeca predivna čim izađu iz mame, druga izazivaju uzdahe tek kad prohodaju ili krenu u školu, treća zablistaju u srednjoj pa im starci muku muče s hordom tinejđera pogonjenih hormonalnim porivima. Neki sasvim kasno procvjetaju pa dok drugi već naveliko skrivaju sijede, uredno broje komplimente jer nemaju ni jedne bore na licu.
Sjetim se samo ekipe iz školskih klupa - uvijek je tu bilo onih za kojima su svi potajno patili i onih koji su patili jer se nikome nisu sviđali. Sve su to danas odrasli ljudi, odavno nadišli komplimente i poruge iz djetinjstva. Oni nekad popularni danas su možda skroz ocvali, a onaj mali buco iz predzadnje klupe možda je baš odrastao u manekena.
Kad sam bila klinka, imala sam toliku grivu da me ekipa redovito zezala da se češljam tako što petardu ujutro ubacim u kosu. Skužila je moja mama da mi nije svejedno kad čujem takve komentare, pa mi je rekla da će mi jednog dana svi oni biti zavidni na mojim kovrčama. Zavist na stranu (nećemo pretjerivati), treba li uopće reći da sam, milošću frizerke i pjene za kosu, naučila ukrotiti neukrotive lokne i učiniti ih svojim adutom?
Imala je mama pravo. Mama uvijek ima pravo, osobito kad kaže da je njeno dijete najljepše na svijetu. Jer ona u tom malom stvorenju ne vidi samo „kosicu na mamu“ i „okice na tatu“, nego sve ono što to malo stvorenje može, i hoće, jednog dana postati.
Nema komentara:
Objavi komentar