Sve će se promijeniti jednom kad dobiješ dijete. Koliko su mi samo puta to rekli prije nego sam ostala trudna... Te nesanica i podočnjaci, te bolna leđa od nošenja bebe, te ubijen društveni život, te prekinuta karijera, te ljubavni život na pauzi...
Ma život će ti se okrenuti naglavačke, vidjet ćeš, uporno su mi ponavljali svi, od prijateljica do tete u dućanu koju je fascinirao moj trbuh. Svi osim jedne prijateljice s jednogodišnjim iskustvom mame: ona je jednostavno zaključila da se kod njih nije promijenilo ništa, osim što suprug i ona sada imaju novu cjelodnevnu zanimaciju u kojoj neizmjerno uživaju. Sve je stvar percepcije, rekla je.
Onda sam ostala trudna, pa sam napokon postala mama. I suprug i moja djevojčica i ja preživjeli smo porod, preživjeli smo i one prve slatko-gorke tjedne kad mamu sve živo boli, preživjeli smo i mjesec dana kolika kad bebu boli trbuščić, a mamu i tatu srce jer joj ne mogu baš sasvim pomoći. I eto nas sada ovdje, dva mjeseca stariji i otprilike isto toliko pametniji. A onda me neki dan nazvala trudna prijateljica s pitanjem za milijun kuna - i, je li ti se život okrenuo naglavačke? Rekla sam joj da nije. Umjesto da mi glava zamijeni mjesto sa stopalima, odlebdjela je među oblake i ja sad tako plutam u visinama kao zaljubljena tinejđerica. Zaljubljena u svoje dijete najviše na svijetu, a jednako toliko i u svog supruga dok promatram kako našu djevojčicu gleda istim zaljubljenim pogledom.
S druge strane, lagala bih kad bih rekla da me majčinstvo nije promijenilo. Sa čisto praktične strane osobito: usavršila sam gomilu novih vještina do te mjere da bih s njima mogla na olimpijadu, samo kad bi ih prihvatili kao sportske discipline. Recimo, kuhanje ručka jednom rukom, dok je druga rezervirana za nošenje bebe. Dakle govorimo o čišćenju povrća, pečenju mesa, otvaranju raznih boca, tetrapaka i vrećica jednom rukom, zatim o miješanju, izlijevanju, zalijevanju i sličnim aktivnostima. Svi koji su ikad pokušali otvoriti novu bocu mlijeka jednom rukom, znaju o čemu pričam. Zatim, stavljanje rublja na pranje jednom rukom, pa stavljanje istog na štrik, također jednom rukom. Pa podizanje stvari sa poda s migoljivim teretom od 5-6 kila u ruci i psom od 15 kila koji mi skače za vrat jer je uvjeren da sam se sagnula da bih se igrala s njim. Pa jednoručno metenje ili otvaranje čokolade u paničnom napadaju za slatkim.
Ili... Pisanje bloga. Još kad usavršim peglanje i sjeckanje luka jednom rukom, a na kraju dana uspijem postići da me vlastiti odraz u ogledalu ne podsjeti na prizor iz "Kruga", bit ću ponosna na sebe. Srećom mi je glava u oblacima pa se rijetko spušta u razinu kućnih ogledala.
Nema komentara:
Objavi komentar