Kažu da trudnice blistaju. Pa imaju i zašto blistati - donošenje novog života na svijet najbliže je što se čovjek može približiti božanskom stvaranju.
I to je doista poseban osjećaj, probuditi se ujutro i znati da u vama raste novo, savršeno malo biće, pogledati se u ogledalo i promatrati svoje tijelo na sasvim nov način, kao mali rasadnik života. Čarobno i pomalo nadnaravno, vanzemaljski. I jednako tako zastrašujuće.
Poznajem mame koje su na početku trudnoće redovito sanjale da u njima raste mali alien, troglavo zmajoliko čudovište ili sličan nelijep proizvod njihove mašte. Sve su redom tada bile u paničnom strahu da neće biti dobre mame ili da s njihovim malenima nešto nije u redu. Vjerujte mi, sve su u međuvremenu na svijet donijele divnu, zdravu djecu i dovoljno su dobre mame da bih im odmah, bez ikakvog premišljanja, svoju djevojčicu ostavila na čuvanje. Mene takvi snovi nekim čudom nisu zakačili, ali to ne znači da nisam suosjećala s njima.
Recite mi, da vam netko jedno jutro kaže da vam se u tijelo uselila nepoznata osoba koja će sljedećih mjeseci rasti, krasti vam hranu, raširiti bokove i razmaknuti rebra, presložiti organe po vlastitom ukusu i kampirati na vašem mjehuru, a nakon svega još u punoj veličini izaći kroz jednu sasvim malu rupu - kako biste se osjećali? Baš bih voljela upoznati osobu koju to ne bi barem malo, malčice prestravilo. I zato odgovorno tvrdim da su žene nevjerojatno snažna i hrabra bića, koliko god takve epitete rado davali suprotnom spolu.
Trenutak strave mene je dočekao jednoga jutra na pragu trećeg tromjesečja, kad mi se jedna od dojki pretvorila u vime. Naime, tako sam ja to doživjela - mlijeko je odjednom procurilo, bez neke posebne najave (valjda sam očekivala pismeno upozorenje, što li), a ja sam svoje, do jučer još neveliko poprsje, promatrala kao posve strani dio tijela. I pitala se što sad s njim i hoće li to ikada prestati. I hoće li moje tijelo ikada više biti samo moje.
Ne znam, još nije. Ali u međuvremenu sam se naučila nositi s promjenama. Onaj mali alien je najprije uzrokovao opako nizak tlak, vrtoglavice, žgaravicu, mučninu i golem, nepregledan umor kojem se naprosto nisam mogla othrvati. Isprepadao se tu negdje i MM, jer me jednog od tih dana satima uzaludno pokušavao probuditi.
Onda su stigla frodovski otečena stopala i bolne prepone i leđa, pa nadutost, pa razno-razne probadajuće boli u donjem dijelu trbuha... Ne znam točno u kojem trenutku, ali sve mi je to postalo normalno. Mučnina i žgaravica postale su mi znak da se beba dobro razvija, bolne prepone i drugi bolovi u donjem trapu signalizirali su da se tijelo polako ali sigurno priprema za bebin izlazak, baš kao što je majka priroda zamislila. Negdje po putu naučila sam vjerovati svome tijelu, bila sam sigurna da ono zna što čini i da će sve biti u redu. Od bojažljive trudnice koja strahuje da svaka bol znači nešto loše, postala sam samouvjerena mama koja nestrpljivo iščekuje svoje dijete.Možda je baš zato onaj trenutak strave bio samo trenutak, beznačajan u 40 tjedana plus jednom danu doista divne trudnoće. Ponekad je trebalo dobro zagrepsti ispod površine da biste primjetili trudnički sjaj na mom licu, ali vjerujte mi, uvijek je bio tu.
Nema komentara:
Objavi komentar