Zlatni rudnik

Sivo zimsko jutro, negdje oko 7.30. Patronažna, na telefonu: "Joj, nisam vas valjda probudila, došla bih za oko sat vremena". Ja, budna da budnija ne mogu biti: "Niste, samo vi dođite".

Upravo mijenjamo pelene, mala se ukakala do ramena u visinu i do hodnika u dalj.

Patronažna, oduševljeno: Sjaaaaajnooo! Koje je boje? Zlatne s primjesama?

Ja, manje oduševljeno: Tako nekako. Na bijelom zidu se čini svjetlije, ovo što je završilo na laminatu tamnije, ali ono što je pogodilo pelenu je taman zlatnjikavo.

Patronažna, još oduševljenije: "Bravo mama, to je zdrava kakica!"

Fakat je. I nevjerojatno kako se čovjeku fond riječi koje može reći o dječjoj kakici u trenu ustostruči čim postane roditelj. I koliko odjednom postane svjestan važnosti zdrave kakice.

Naše avanture sa sadržajem pelene su obrnuto proporcionalne ljepoti naše djevojčice. Jednostavno, čovjek ne može vjerovati da jedno tako predivno malo biće može izbaciti tolike količine hmmm... Izmeta. Uz takve, hmmm... Zvukove. Zvukovi su posebna kategorija, dijele se na one "prije", "tijekom" i "poslije". One "prije" najmanje volimo, jer ih često slušamo po čitavu noć dok naše malo zlato mirno šeće carstvom snova, sasvim nesvjesno da pritom stenje dovoljno glasno da probudi i mrtve.

Oni "tijekom" su intenziteta omanjeg torpeda, a prate ih jednako snažne vibracije na pelenskom području. Tu kategoriju prati i mamino umiranje od smijeha, bez obzira je li tri ujutro ili pet popodne jer, priznajem, naprosto se ne mogu sudržati kad krene lavina.
Oni "poslije", a neposredno prije nego mama zaviri u zlatni rudnik, su oblika golemog osmjeha na licu moje bebe. Nema veće sreće nego biti punog želučića, praznog trbuščića i krcate pelene, vjerujte mi. Taj je osmjeh neprocjenjiv. Osobito ako je spomenuta pelena niti 15 minuta prije bila presvučena, dakle čista i mirisna da čišća i mirisnija nije mogla biti. Sreća do neba!

E sad, mami je isto smiješno, ali istovremeno je malo i na mukama. Puna dva mjeseca trebala su mi da se usavršim u nošenju djeteta od točke na kojoj se pokakalo (najčešće tijekom dojenja, tad je valjda najslađe) do točke na kojoj se nalazi ormarić sa podlogom za presvlačenje. Nisu te dvije točke daleko, svega nekoliko metara, ali ako niste sami iskusili, ne biste vjerovali što u toj kratkoj udaljenosti sve može poći po zlu. Može procuriti na trbuščiću pa do ramena, može procuriti na leđima pa do lakta, a može i sa strane uz nožicu, pa recimo kroz nogavicu mami po novim hlačama.
Ima i različitih kombiniranih situacija, koje sve rezultiraju istim: bebinim glasnim smijehom i maminim tihim psovanjem dok pola sata kasnije ručno pere ukakanu tuticu. Jer, nema tog "pere dubinski" deterđenta koji bi kakicu isprao ako je se ostavi čekati dok se ne napuni vešmašina.

Ribanje kakice je dakle usavršeno, a bome i nošenje ukakane bebe u takozvanom "protucurećem položaju". Isti podrazumijeva jednu ruku ispod bebine glavice, pri vrhu leđa a drugu pod gornjim dijelom nožica. Diranje pokakane pelene strogo zabranjeno: zamislite je kao veliki crveni botun kojeg nikako ne smijete stisnuti, osim ako si ne priželjkujete omanju ekološku katastrofu. Nešto kao kad DeeDee iz famoznog cartoonnetworkskog Dextera pita "uuuuu, what does this button doooo?" i nepogrešivo digne u zrak laboratorij.

A pazite, pričamo o zdravoj kakici. Ne o zatvoru, ne ni o potrčkalici, ne ni o grčevima ili prelasku s majčinog mlijeka na kašice i krutu hranu. Kažu mi da je to pak sasvim novi nivo sra... Oprostite, kakice.